Socijalno partnerstvo i socijalni dijalog

Ideja socijalnog partnerstva dobila je svoj jasan, prepoznatljiv institucionalni profil potkraj 19. stoljeća, kada je u Njemačkoj provedbom zakonskih reformi definirano osiguranje radnika od pojedinih rizika, kao što su: starost, bolest, nesreća na radu.
Partnerstvo je povijesno najjasnije vezano za razvoj socijalno-tržišnog gospodarstva i načela supsidijarnosti. Takvo razumijevanje socijalnog partnerstva ugrađeno je i u temelje Europske unije. Na europskoj razini socijalni dijalog je integralni dio pravne stečevine Europske unije temeljem članaka 138. i 139. Ugovora o osnivanju Europske zajednice.

 

U kasnijem razdoblju značajno je istaknuti da je Jaques Delors, predsjednik Europske komisije, 1985. godine definirao ulogu socijalnih partnera na europskoj razini, a koja je prepoznata i uspješno ojačana Maastrichtskim i Amsterdamskim sporazumom.
Iz iskustava Europske unije može se zaključiti, da je ideja socijalnog partnerstva doživjela veliki razvoj, pogotovo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, jer od tada socijalni partneri dobivaju široki prostor za sudjelovanje u konzultacijskom procesu, a socijalni i civilni dijalog postaju temelji dobre vladavine Europskom unijom.
Izrazom „partnerstvo“ naglašava se jedna važna komponenta odnosa: sporazumijevanje i uvažavanje. Pojam socijalnog partnerstva priznaje legitimnost različitih uloga, interesa i vrijednosti, uz istodobno uviđanje nužnosti postizanja dogovora. Stoga su postojanje socijalnog partnerstva i poteškoće njegova funkcioniranja čvrsto vezani, jer dogovor počiva na svijesti da početnu poziciju treba redefinirati te da se bez davanja ne može ništa ni dobiti zauzvrat.

 

Prema  definiciji Međunarodne organizacije rada, socijalni dijalog uključuje sve oblike pregovora, konzultacija ili jednostavno razmjene informacija između predstavnika vlade, poslodavaca i radnika o temama od zajedničkog interesa u svezi  s gospodarskom i socijalnom politikom.

 

Učinkovit socijalni dijalog ovisi o više čimbenika, a poglavito o:

• poštivanju temeljnih prava na slobodu udruživanja i kolektivnog pregovaranja,
• snažnim, neovisnim udrugama radnika i poslodavaca, s tehničkim mogućnostima i znanjima potrebnim za sudjelovanje  u socijalnom dijalogu,
• političkoj volji i predanosti svih relevantnih subjekata da se uključe u socijalni dijalog,
• odgovarajućim institucionalnim potporama.

 

Socijalni dijalog  nudi široki prostor za izgradnju nacionalnog konsensusa o gospodarsko-socijalnom razvoju.
Socijalni dijalog  je i proces izgradnje demokratskog društva, i pored ostalog,  doprinosi poboljšanju transparentnosti,odgovornosti i borbe protiv korupcije.

 

Nema nikakve  dvojbe da je  za uspješno prevladavanje gospodarske krize i provedbu reformi te razvoj  socijalno-tržišnog gospodarstva od ključne važnosti postojanje mehanizama i instituta koji će na najvišoj razini omogućiti postizanje suglasja Vlade i različitih interesnih skupina; u ovom slučaju sindikata i poslodavaca.
Kad je Republika Hrvatska u pitanju može se konstatirati da  je u proteklom razdoblju uspostavljen hrvatski model socijalnog partnerstva, koji ima  snažne nacionalne i lokalne dimenzije, institucionalni i praktični okvir, od radnog mjesta do tijela na nacionalnoj  razini.

 

Nakon  informiranja, savjetovanja i uključivanja u  radne skupine, socijalno partnerstvo pretpostavlja najviši stupanj suradnje i uzajamne odgovornosti  Vlade i predstavnika  sindikata i poslodavaca za proces donošenja i provedbe programa, zakona, drugih propisa i akata.

 

Pored tripartitnog, od osobite je važnosti razvoj  institucionalnog  sektorskog socijalnog dijaloga s ciljem utvrđivanja i  provedbe mjera na prevladavanju krize, podrške strukturnim promjenama u gospodarstvu kroz uvođenje novih tehnologija i povećanja konkurentnosti, razvoj kolektivnog pregovaranja i suodlučivanja, implementaciju  programa cjeloživotnog obrazovanja, usklađivanje obrazovanja s potrebama tržišta rada, unapređenje zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, uspostave ravnoteže između radne fleksibilnosti i sigurnosti,  te praktične primjene mirnog  rješavanja kolektivnih  i individualnih radnih sporova.

 

U okviru sektorskog dijaloga posebno važno  mjesto zauzima i kvalitetan dijalog na mikro razini između  odeđenog poslodavca i sindikata, kao i drugih radničkih predstavnika, a za što postoje svi potrebni normativni preduvjeti, polazeći od Ustava RH, Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu i drugih propisa.

 

Uz jačanje administrativnih, tehničkih i stručnih kapaciteta svih partnera  i  na svim razinama na kojima se odvija socijalni dijalog,  važna je  i uspostava međusobnog povjerenja kao i puna  posvećenost zajedničkom dijalogu i  ciljevima.

 

Osnovni cilj socijalnog dijaloga i partnerstva je promoviranje izgradnje konsenzusa i demokratskog uključivanja glavnih dionika, u svrhu rješavanja važnih gospodarskih i socijalnih pitanja, dobrog upravljanja, jačanja socijalnog mira i stabilnosti, kao ključnih  pretpostavki gospodarskog rasta i napretka.

 

Prirodno je da partneri imaju različite interese, ali društvenog razvoja nema bez priznavanja  tih različitosti i bez priznavanja nužnosti zajedničkog rada na izgradnji društva po mjeri svakog člana zajednice.

 

Temelji učinkovitog socijalnog dijaloga i partnerstva nalaze se u  povjerenju, toleranciji, uvažavanju, privrženosti tom zadatku njegovih aktera,  i opredjeljenju za usklađivanje posebnih  i općih interesa, te  primarno spremnosti na preuzimanje ne samo prava, već i  odgovornosti za uspostavu  uvjeta za gospodarski rast i razvoj.